Svedoci smo eskalacije nasilja nad decom i među njima, a da pritom deca ne umeju da se izbore sa traumatičnim iskustvom.
Okidači su mnogobrojni i sve ih možemo podvesti pod sindrom lošeg postupanja prema detetu u koji ubrajamo zlostavljanje,zanemarivanje i eksploataciju dece u fizičkom, seksualnom, psihološkom, medicinskom, obrazovnom smislu… U poslednje vreme je akcenat na problemu deteta svedoka porodičnog nasilja, vršnjačkom, digitalnom i institucionalnom nasilju. Dete će to ispoljiti kroz telesne simptome kao što su umor, stomačne tegobe, stezanje u grudima, osećaj gušenja, glavobolja, vrtoglavica, poremećaj šeme sna i ishrane, kao i kroz sledeće emocionalne, psihološke simptome: strah, razdražljivost, plačljivost, bes, smanjena koncentracija i pažnja, mucanje, strah od buke, različita regresivna ponašanja kao što su sisanje palca, noćno mokrenje, povučenost ili hiperaktivnost, ponavljajuća ponašanja, osećaj krivice, preterana briga za druge, suprostavljanje autoritetu, sklonost rizičnom ponašanju, samodestruktivnost.
Velika je odgovornost na roditelju kao stvoritelju, vaspitaču, zaštitniku da prepozna promenu u obrascu ponašanja deteta i zatraži pomoć od stručnog lica. Roditelj za dete mora biti sigurno mesto, osoba od poverenja, neko ko je budan i prisutan u njegovom životu i na taj način stvara atmosferu u kojoj dete može da se poveri i gde se oseća voljeno i prihvaćeno. Možete mu pomoći tako što ne poričete situaciju, govorite istinu, obraćate se rečima kojima dete može da razume, održavate porodične rutine i hrabrite ih da iskažu svoja osećanja.
Dajte lični primer i unesite više smeha i zabave u vaš odnos.
Koordinator stručnog tima DZ Žabalj za zlostavljanje i zanemarivanje dece dr Tatjana Berić Cmiljanović
0 komentara