Uvaženi g. Miciću, pre nekoliko dana ste održali promociju knjige Od rata do optacije: LOVRA (1914-1924) u Opštinskoj narodnoj biblitoeci „Veljko Petrović“ u Žablju. Ako ste jednom prilikom Zrenjanin odabrali kao mesto promocije zbirke ljubavne poezije zbog simbola večne ljubavi u liku Lenke Dunđerski, postoji li razlog zbog kog ste odabrali Žabalj kao mesto promocije knjige koja se bavi položajem i životom mađarskih Srba?
– Matica srpska , čiji sam Generalni sekretar, ima veoma uspešnu saradnju sa Opštinom Žabalj i sa ONB „Veljko Petrović“ Žabalj, potpisan Protokol o saradnji, organizovan naučni okrugli sto na temu Istorija naselja opštine Žabalj, sa kojeg će uskoro biti realizovan zbornik radova.
Matica srpska ima izuzetno uspešnu i bogatu saradnju sa malobrojnom srpskom zajednicom u Mađarskoj, a posredstvom Matice srpske Samouprava Srba u Mađarskoj i Opština Žabalj započeli su saradnju i promocija knjige o Lovri bila je prvi korak te saradnje. Na leto očekujemo u toj saradnji nove konkretne korake.
Opština Žabalj deo je istorijske Šajkaške i zauzima posebno mesto u istoriji srpskog naroda, posebno u istoriji Srba na prostorima današnje Vojvodine.
Očuvanje nacionalnog bića, kulture, jezika, imena, istorijskog pamćenja i nacionalne svesti zajednička je osobina šajkaških Srba i male srpske zajednice u Mađarskoj, koja se očuvala okružena većinskim mađarskim narodom, koji je tokom istorije posedovao izraženu sposobnost asimilacije nemađarskih naroda u svoj nacionalni korpus.

Kako se identitet čuva u ovakvim okolnostima i kakav primer za to jeste Lovra?
– Lovra je danas jedino većinsko srpsko selo u Mađarskoj, u kojoj živi nešto više od deset hiljada Srba. Nacionalna svest kod Srba u Mađarskoj tokom istorije , pa i danas, najviše se čuvala putem delovanja Crkve, negovanja jezika i narodnosnog imena u krugu porodice, koja je bila temelj očuvanja nacionalnog identiteta.
Različitost u odnosu na većinsko okruženje jeste beleg koji postaje teret kada naiđu teška vremena kakva su bila tokom 20. veka za srpsku zajednicu u Mađarskoj i kada su jugoslovensko-mađarski odnosi bili opterećeni svakovrsnim problemima. Danas je to mnogo bolje i to čini poziciju Srba u Mađarskoj mnogo povoljnijom u odnosu na prethodne epohe.
– Sticanjem uvida u naslove koji su rezultat Vašeg višedecenijskog istraživačkog i spisateljskog rada, zaključuje se da istovremeno negujete u sebi vokaciju istoričara i književnika. Kako sagledavate tu dvostrukost u kontekstu svojih ciljeva kao kulturnog pregaoca?
Moje delovanje kao istoričara i književnika čini me iznutra bogatijim i u mojoj istoriografiji oseća se moj književni jezik, a u mojoj kratkoj prozi teme su uvek istorijske. Potpunije se osećam kada neku temu iz prošlosti prikažem i na jedan i na drugi način, svakako dozvoljavajući sebi to zadovoljstvo da u književnosti uđem u prostor magičnog, bajkovitog, nadrealnog i prikažem bogatstvo, višestrukost i slojevitost vidljivog i nevidljivog života.
Vaš istoriografski rad je obojen dvema temama: dobrovoljačkim pitanjem u Prvom svetskom ratu i kolonizacionim procesima u Vojvodini tokom 20. veka. Da li su to označitelji jednog dubljeg pitanja koje Vas interesuje?
– Najviše u istoriji me interesuju ljudske seobe, pokreti, večna traganja za novim prostorom u kojem bi se čovek bolje osećao i živeo.
Pokušavam kao istoričar da uhvatim tu nit seobe, to biće čoveka u pokretu i da odgonetnem suštinu kolonizacionih procesa u Vojvodini u 20. veku i kako su se oni odražavali na doseljeno i zatečeno stanovništvo. Moje poreko mi to donekle omogućava: po ocu sam potomak solunskog dobrovoljca sa Banije doseljenog u Banat između dva svetska rata, na ledinu gde je kasnije nastalo selo Vojvoda Stepa, a majka mi je Banaćanka iz poznate banatske itebejske porodice Mrkšić.
Da bi se razumela današnja etnička, jezička, verska, kulturna raznolikost Vojvodine, morate poznavati istoriju kolonizacija i seoba na ovim prostorima od 18. do 20. veka jer su one stvorile vojvođanske oblasti kakve su danas.
Na promociji smo govorili, pa evo i sada govorimo o kulturnim dodirima i seobama, o srpskoj kulturi koja se razvija pod pritiskom. Šta danas može biti multikulturalnost u službi očuvanja sopstvenog nacionanog identiteta i poštovanja tuđeg?
– Saznanje o sopstvenom biću jeste identitet, a kad posedujete znanje, odnosno, saznanje o sebi, o svom korenu i trajanju, lakše prepoznajete i poštujete druge identitete.
Intervju vodila Varja Nešić, urednica kulturnog programa ONB „Veljko Petrović“ Žabalj
0 komentara